..isti mi je svaki dan, istim stvarima se nadam, iste stvari zelim..ali nista  od toga se ne ostvaruje..

..imam, a nemam..

..svaki dan se nadam da ce pretati ova muka, da cu postati jedina, ali svaki dan je isti i ja ostajem na istoj poziciji..

necu zalit samu sebe, i ne trazim da me itko zali, sami biramo kako cemo zivjeti, i krojimo svoju sudbinu, tako da sam svjesna toga da sam sama odabrala ovakav zivot, i nosim se..bar se trudim nositi sa time...

nije da mi ide, ali... ... ne odustajem

savrseno je....apsolutno sve dok si kraj mene, sve ima smisla..tvoje ideje razlozi, apsolutno sve, ali svaki put kad odes, vidim da nije bas tako, da nisam ja ta, da nisam najvaznija, jer ipak odlazis k njoj, jer ona je ta...

ubijam samu sebe sa pitanjima, pricas li mi istinu, ili...

preslaba sam da prekinem ovo, pokusala sam vec previse puta, pokusala ali odustala, postao si mi potreba a ne samo zelja...

preslaba sam, bez rijeci sam....

bojim se...

došla sam s posla moje zlato me cekalo kod mene.....predobar dan kao i svaki drugi zajedno.... kad je samnom osjetim vidim da je samo moj..ili samo zavaravam samu sebe....

ne znam...

obožavam njegovu blizinu...obožavam...

ali sad....sad je otišao...otišao k njoj...a ja i moje malo srce ostajemo sami uovom praznom stanu..... sami...

sutra ce opet biti moj....ali to je sutra....

sada sam...........sama

ne znam od kuda da pocnem...pre dugo nisam nista pisala...a sad vec im aprevise toga u meni...

u pre kratkom vremenskom periodu zivot mi se okrenuo naopacke....raskinula sam zaruke.....zapocela novu vezu...nije mi to trebalo...

zapocelo je potpuno bezazleno....ljeto.. more...dvoje ljudi..billo nam je dobro zajedno...predobro...

no vrlo brzo su se osjecaji umjesali..a nisu smjeli....nisu...jer je ozenjen..

nikad nisam razmisljala da cu ja ikada postati ona druga....tj samo stanica na putu do doma...ali sada to jesam...

necu se pravdat kako brak ne funkcionira, kako su kratko zajedno, kako su premladi....jer ipak ja sam tu treca...a treci je uvijek visak...

uzasno boli to sto znam da je sad sa njom, a do maloprije je mene ljubio...

boli..ali ja ga svejedno zelim kraj sebe....

boli..kad mu u pogledu vidim da mi zeli reci da mora ici...

boli...kad mobitel zavibrira i znam ko je....

ali ipak ga zelim kraj sebe....

tesko je bit druga...otkad sam u toj vezi vidim da gubim postovanje prema samoj sebi...jer se zadovoljavam mrvicama, koje mi daje prije nego ode k njoj....

boli.....ali sama sam si kriva...za ovaj osjecaj samoce, praznine kada ode k njoj...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prvi put kad sam te vidjela bilo mi je nekako teško oko srca, iako sam već bila upoznata sa tom ružnom činjenicom, bolnom istinom... ali pokušala sam to nekako prikriti, dal sam uspjela ne znam samo ti znaš... no tvoj karakter, tvoje ponašanje me još više iznenadilo... bio si ....ne znam..... bio si normalan... oprosti na ovome ružno i glupo zvući...

Nemogu vjerovat da netko u tvojoj situaciji može biti tako....takav...nakon svega par min razgovora stobom više nisam uopče primječivala to....to da si u kolicima..

No sad kad razmišljam o tome, o tebi..tužna sam boli me što netko tako mlad, netko pred kim je još puno puno godina možda neće nikada..boli i ova sam misao, neće nikad hodati... netko ko je osuđen na tuđu samilost, oprosti ovo tako tužno zvući..netko tko možda nikada neće imati dijete...to boli... to me rastužuje...

Neki dan uhvatila te kriza, neka vrste depresije, opravdano...tvoji vršnjaci se zabavljaju, idu na kupanje, love ženske, a ti sjediš doma... stvarno zbog takvih stvari pitam se dal uopće postoji onaj gore..

No usprkos tome, većinom ti si ok..smiješ se, postoje stvari koje te istinski vesele, to je lijepo.. I zbog toga pitam se otkud meni pravo da budem ne zadovoljna... Jer ...ne znam uglavnom.. nemam pravo na to...

Samo nadam se da će se ipak smilovati netko tamo, i dopustiti da doživiš sve...sve dobro, na žalost i ono manje dobro...i da ćeš imati normalan život jer osoba poput tebe to istinski zaslužuje.... Želim ti to...želim i sebi da shvatim što sve imam, žalim si mir u ovom životu napokon.. potreban mi je..potreban je svakome....

Pusa vam....

Pusa mojoj ljubavi...volim te jedino moje

oćito nikad neće sve moć bit ok, od tri noći kako mogu spavati kraj tebe dvije su besane i popraćene suzama....ne želim to plaćem više kada sam kraj tebe nego kada sam u zagrebu, zašto, kako me biće koje volim najviše na svijetu može i uspijeva toliko puta lomiti...povrijediti..

ne mogu i ne želim ovo..šta da napravim... da te ostavim.. šta onda, ne znam neču bit bolje, nečeš niti ti,

ali šta da napravim ovako nejde..nemaš pojma kako boli kad vidim kako ti nakon svega lijepo mirno spavaš, a ja se gušim u suzama...

čime sam to zaslužila, ne znam, zar sam toliko prokleta da ne zaslužujem da bar nešto u mom životu bude ok, da me barem nešto usrećuje, da mi ne nanosi bol, ne znam...

ispada da pretjerano žalim samu sebe, ali na žalost nije tako, da bar je..

voliš me.. onda me prestani razoćaravati, nanosit mi ovu bol.. nisam ti nikad ništa loše napravila, ponekad tj trenutno osjećam da sam trebala,  da bi me tad malo više cijenio, barem malo..

oprosti tražim previše..ali tjeraš me da te povrijedim, da ti nanesem bol, veću nego ti meni.. u ovakvim trenutcim kao sad sposobna sam na to, oprosti na ovome, ali jesam..

ne želim to ali ti me tjeraš na to, ne želim popustiti, ali ne znam.. gubim vjeru u sve to.

jednostavno nestaje

u srijedu sam opet osjetila da si dio mog života, bio si pored mene a sad te opet nema... slomila sam se  čim sam ti okrenula leđa i napravila prvi korak.... težak mi je svaki trenutak bez tebe....osjetila sam sreću opet na kratko..no napustila me zajedno stobom... želim živjeti stobom...spavati kraj tebe...buditi se kraj tebe.. svađjati se sa tobom i pomiriti se za tren kako to uvijek i bude...

   želim i trebam te kraj sebe

ne želim ovakav život, samo cvilim, oprosti zbog toga, ali ne znam si pomoći, izgubljena sam bez tebe...   volim te

Vozim se u zg busom i utapam se suzama opet, ne znam stvarno si ne znam pomoći, nemogu sama.. ..briga me neka kaže tko šta hoće, pa makar ispala nesposobna i glupa i bilo kakva, ali ne mogu sama, trebam nakoga.. trebam tebe... Sad če opet ispast da dramatiziram, ali ovaj posjet doma nije mi trebao.. ..ljubavi ti češ shvatit o čemu se radi, uglavom poblemi s mojim bratom.. sječaš se šta je bilo prošle godine..e ponavlja se... i to baš sad kad sam ja totalno u raspadu i nisam sposobna sat vremena izdržati bez suza... I na moju veliku žalost ovo moje psihičko stanje već se je počelo odražavati na moje zdravlje.. ..rekla sam ti da sam počela čitati onu knjigu, ne znam zašto možda da nekako kroz njeno bolno iskustvo uvidim da ovo nije kraj za nas... jer puno toga smo uspjeli riješiti zajedno, ali bitna razlika je u t ome što si onda bio kraj mene, što si me zagrlio kad sam trebala to.. ko če me zagrliti sutra nakon prvog radnog dana, kome ču se jadat kako mi je mentor šupak, ili kako mi je cimerica naporna... Fališ mi u svakom trenutku toliko jako da su mi misli u potpunosti okupirane time..okupirane tobom budući moj... Razmišljala sam..tj htjela sam napisati ti pjesmu..pjesmom ti reći koliko te volim..no nisam uspjela o tome...nema rijeći kojim bi niti približno mogla opisati koliko te volim..koliko mi trebaš.. pokušala sam pronaći nećije stihove da ih posudim, da bi ti to dočarala..no nisam uspjela u tom naumu... nema ih..nisu napisani, ne postoje..ne postoji pojava...stvar..sa kojom bi te mogla usporediti... Sa kojom bi mogla usporediti tvoje oći..savršene..blage..pune ljubavi.. ne znam čim sam te zaslužila, no hvala ti... ... Ti si moje maleno nebo mi te poslalo, Netko gore te za me stvorio, tako lijepo da se nebo sjajilo...... // Vozim se još u busu i pogodi koja je pjesma na radiu.... .... Vozio sam cjelu noć da i kažem da te volim, Da ti ljubim oka dva sanjiva, Vozio sam cjelu noć da ti kažem da te volim, I da zaspem kraj tebe najdraža ... pusa.

evo me tužna sam i pokušavam tugu ubiti rječima, jer ne uspijevam suzama... vratila sam se u zagreb, no ovaj put sama, moj dragi je ostao doma raditi, a na žalost moj posao je ovdje...da se nisam toliko trudila oko toga da dođem do ovoga sad istog trena bi dala otkaz i otišla k njemu.. no ne mogu.. moram biti ovdje..

prije dva sata smo se rastali a ja jedva preživljavam, do vraga kako je moguće da mi je netko jednostavno tako potreban, jeli to normalno..ne znam ali me guši ovaj osjećaj tuge nemoći da bidem s njim da budem sretna..

trebaš mi ljubavi..

neznam koliko ču moći ovako, trebaš mi da zaspem lijepo, trebaš mi da se smijem, trebaš mi...

pusa vam...